четвртак, 27. јул 2017.

Tajni ugovori

Eto, okončao se štrajk u kragujevačkom Fijatu, onako kako se okončao. Uz „posredovanje“ vlasti i sa prevarenim štrajkačima.
Tokom štrajka je obelodanjen bar deo povlastica (zapravo poklona) koje je Fijat dobio od ove države. Po ugovoru koji je i dalje tajna.
Ovde se postavljaju bar dva ključna pitanja.

Ima li pravo država da, kao javna ustanova, sklapa tajne poslovne i druge ugovore? I kada radi sa privatnim kompanijama, država ne obavlja privatne već javne poslove. To se ne odnosi samo na Fijat već i na Beograd u mulju, Er Srbiju i sve ostalo.
Da li nam je nužan Fijat da bismo proizvodili automobile? Ili bilo koja druga kompanija te vrste da bismo proizvodili bilo šta? Kako to da ništa ne znamo da napravimo sami, kada smo decenijama proizvodili maltene sve?
Što se Fijata tiče, ovo je tek uvertira. Ugovor ističe sledeće godine. Fijat će tražiti još raznoraznih, pozamašnijih poklona da bi nas umilostivio svog prisustva. Može im se. Za jednu globalnu korporaciju, kragujevačka fabrika je samo tačkica na mapi, kolona u ekselu. Kad im se negde ne dopada, pokupe svoje igračke i idu dalje. To je nevolja sa korporacijama ove vrste. Ne samo naša. Kapital više ne mora da lomi štrajkove, dovoljno mu je da se preseli. To ga čini tako nezgodnim protivnikom.
Moglo bi se i nama da kažemo zbogom, možemo i bez vas. Ali nam kolonijalna svest ne dopušta da na tako nešto čak i pomislimo, a kamoli da tako nešto učinimo.