четвртак, 1. децембар 2016.

O jednoj pokojnici

Na današnji dan, pre 98 godina, osnovana je država koje su se, kao nedostojne, odrekli svi njeni narodi. Ispostavilo se, eto, da sirotica ama baš nikom ništa nije valjala. Čak se i njeno ime nerado izgovara, iz sujevernog straha, valjda, da se ne povampiri. Reči ponekad ubijaju, ponekad  vraćaju u život.
Umrla je od svih prezrena, u mukama. Dugo mrcvarena.
Otad je o pokojnici rečeno sve najružnije.
Ipak se, kao kompletni politički idiot, pitam – da li je zaista bila ono najgore što je svima nama na ovim prostorima moglo da se dogodi?

Kažu mi da je bratstvo i jedinstvo bila jeftina propaganda laž. Neka je i tako. Ipak se, kao kompletni politički idiot, pitam: nije li ta laž bila makar za koji sačuvani ljudski život bolja od razaranja i ubistava koja su joj sledila? Jedan sačuvan ljudski život, poneka sačuvana kuća, malo li je?
Da li je samo mržnja istinita?
Svojevremeno su mali Srbi, mali Hrvati, i malenkosti svih drugih ovdašnjih naroda, živeli u, ako ne velikoj a ono sasvim komotnoj državi. Dovoljno komotnoj da, pri gimnasticiranju, laktovima ne povrede neku granicu.
Danas veliki Srbi, veliki Hrvati, i ostale nacionalne veličine, žive u nekakvim geografskim mrljama koje se jedva mogu nazvati državicama.
Pokojnica je, bar u periodu posle 1948, imala pun ekonomski i politički suverenitet. Sva privreda i sva prirodna bogatstva su, jedini put na ovim prostorima, bili u domaćem vlasništvu.
Otkad su posvuda zajašili vatreni suverenisti, postali smo kukavne kolonijice, svi odreda. Na izvolte smo, sve manje toga je naše. Uskoro nam neće ostaviti ništa, osim, možda, nešto malo vazduha. A i za taj vazduh je veliko pitanje. Ko smo mi pa da ga dišemo za džabe?
I ja se danas, na ovaj dan, kao kompletni politički idiot pitam: ima li igde zemlje za sve nas, zemlje za sve naše ljude?