субота, 3. септембар 2016.

Špijuni

Mediji ponosno obaveštavaju da su uvek budne bezbednosne službe navatale i prihapsile hrvatskog špijuna. Baš hrvatskog. Ne, naprimer... (dopunite sami)
Kako ovde odavno nije navatan nijedan špijun (a da se zna), dalo bi se zaključiti jedno od sledećeg:

– Da na teritoriji mile nam države ne operišu špijuni onako, krupnijih svetskih igrača Zapada i Istoka (da ne pominjemo imena), što bi duboko povredilo moj nacionalni ponos – zar smo postali toliko globalno beznačajni da se, osim prirodno radoznalih komšija, za nas niko ne zanima?
– Da špijuni-bumbari rade i na našoj teritoriji ali su previše vešti da bi se dali navatati.
– Da bi se špijuni-bumbari mogli i kod nas navatati ali se niko ne bi usudio da ih uhapsi, ima onih kojima se nije zameriti, bezopasnije je junačiti se na komšiluku.
– Da se špijuni-bumbari ne daju prihapsiti jer su nadređeni onima koji hapse.
– Da je sve to skupa neko izmislio kao začin tekućem hrvatsko-srpskom nadgornjavanju.
– Da se neko jednostavno zabavljao.
Špijuni? Kao da smo u pedesetim godinama prošlog veka. Kako sama ta reč zastarelo zvuči u svetu u kome se sve zna (iako se ništa ne razume). I to još u zemlji čija se vlada sastavlja u Moskvi, Briselu, Berlinu, Vašingtonu. I u kojoj savetnici i „savetnici“ sa strane ionako imaju uvid u sve što požele.
Ipak bi spin arbajteri mogli malo više da se potrude da zarade svoje honorare.